Intervju – Lada Weygand

 

Dobar dan dobri ljudi, kolegice i kolege. Kao što je vidljivo iz naslova naš  klub odlučio se aktivirati glede prisutnosti na novim medijima i odlučili smo se za male prve korake; u ovom slučaju sažete intervjue. Zasada smo krenuli s alumnima no planiramo proširiti listu sugovornika. Izbor je pao na Ladu Weygand, koja je studij završila obranom diplomskog rada 2014. godine, a uz antropologiju je studirala i anglistiku, smjer prevoditeljstvo.


Koji ti je kolegij bio najdraži?
Bez konkurencije Medicinska antropologija.

Shodno tome koji profesor ti je ostavio najveći dojam?
Prof. Sanja Špoljar-Vržina. Da nije bilo nje, žar s kojim sam upisala studij bi ostatak studija davno ugasio.

Danas da li ti je drago što si studirala Antropologiju? Baviš li se nečim vezanim uz ovaj studij danas?

Apsolutno mi je drago. Kroz većinu studija sam imala baš akademske ambicije, ali onda se dogodio stvarni život. Međutim, upravo zbog inspirativnog iskustva s prof. Špoljar i aktivizma se i danas na određen način bavim antropologijom: sudjelujem u radu grupe za zdravstvo Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) te u radu organizacije People’s Health Movement koja se bori protiv privatizacije zdravstva diljem svijeta.

Bi li preporučila naš studij drugim ljudima?

Današnji studij je, koliko čujem, i konceptom i izvedbom malo drugačiji nego što je bio u moje vrijeme. Mislim da je i dalje daleko od bajnog, ali jako mi je teško reći „ne, nemojte uvesti antropologiju u svoj život“. Kod mene se pokazalo da je odabir druge studijske grupe bio presudan za mogućnost da pronađem posao nakon faksa, tako da preporuka studija jako ovisi o materijalnim uvjetima u kojima se student nalazi. S druge strane, današnji projektni modeli financiranja znanstvenog rada me također nisu pretjerano privlačili jer su mi djelovali previše nesigurni i previše uvjetovani propozicijama financijera. Uglavnom, da se vratim na pitanje – s obzirom na to da nisam požalila što sam to studirala, recimo da bih preporučila studij antropologije, ali samo i jedino pod uvjetom da studenti budu svjesni da je antropologija puno više od onoga što se uči na studiju i da u tom pogledu osvijeste svoju odgovornosti kao interpretatora kulture i potrude se aktivno angažirati i steći znanja izvan kurikuluma.

Da se vratimo malo u prošlost. Jesi li ti sudjelovala u radu kluba studenata tokom svog studija i ako jesi kako točno?

Na prvoj godini sam se zainteresirala za klub (tada se zvao Anthropos), ali tijekom blokade 2009. je to palo u drugi plan. Na drugoj godini je nas 10-ak sudjelovalo na studentskoj konferenciji MASN (Moving Anthropology Students’ Network) u Poljskoj te smo odlučili iduće godine organizirati takvu konferenciju u Hrvatskoj. Tako smo se nas nekoliko (na kraju nas dvije s moje godine) uključili u rad Anthroposa. Kroz narednih nekoliko godina smo aktivno sudjelovali na sjednicama vijeća katedre gdje smo prilično glasno iznosili svoja mišljenja i zahtjeve studenata, proveli smo anketu o kvaliteti studija među studentima i rezultate bez uljepšavanja prikazali profesorima te smo kontinuirano zahtijevali poboljšanje kvalitete studija (posebno nas je mučio manjak konkretnih teoretskih kolegija – svi smo ih mahom slušali kao izborne kolegije na EKA-i; te manjak samostalnog terenskog antropološkog rada). Jako dugo smo se trudili pokrenuti časopis koji bi bio fokusiran na kritičku antropologiju, ali to nije nikada zaživjelo.

Ono što mi se čini nekako najbitnije je da smo konstantno promišljali studij koji smo doživljavali kao „naš“, a ne kao nešto što je isključivo u rukama profesora i osnivača studija – to nam je omogućilo da sve svoje zahtjeve doista odlučno iznosimo kroz cijeli studij.

Kakav si za svog studija imali odnos s starijim studentima, te naknadno s mlađima?

Studenti koji su bili 1-3 generacije iznad mene su još više-manje bili aktivni u radu kluba kad sam se ja učlanila, tako da smo imali vrlo izravne kontakte i provodili smo zajedničke akcije. Kad smo krenuli organizirati MASN konferenciju u Ludbregu, došli smo u kontakt i s osnivačima kluba jer su oni bili organizirali istu takvu konferenciju godinama ranije.

U jednom trenutku naravno čovjek promijeni prioritete i ne može se dovoljno kvalitetno posvetiti svemu čime se bavi. Negdje na 3. ili 4. godini smo pokrenuli inicijativu da približimo rad kluba mlađim kolegama kako bismo osigurali „nasljednike“, imali smo i sustave mentorstva i slično. Nekoliko studenata se priključilo radu kluba, ali čini mi se da tu nije nastao neki veliki kohezivni moment pa se i ta grupica malo raspala s godinama. Što je ok, najgore bi bilo kad bi klub postojao isključivo radi zadovoljavanja forme.

Koliko vidim, novi članovi kluba su pronašli vlastitu motivaciju, što mi je jako drago jer mislim da su takve organizacije ono što čini duh Filozofskog i što će sigurno svima uključenima u budućnosti ostaviti lijepe uspomene i iskustva.


Izbor naše sugovornice bio je motiviran i činjenicom odmaka koji ima(mo) od današnjeg studija, i vremenski i organizacijski, pošto danas više ne postoji samostalna katedru za Antropologiju, već smo dio Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju. Iako je ovo bio samo mali prozor nadamo se da se odražava onu staru istinu da su stvari uvijek složenije nego li se čine. Prizivamo staru parabolu o slonu i grupi slijepaca: “Slijepci su bili dovedeni pred slona i bili su zamoljeni da opišu životinju ispravak što je pred njima. Jedan ga je uhvatio za surlu, drugi za uho, treći ga je dirao po rebrima i tako dalje. Iako su svi dali različite i vrlo lokalne informacije u osnovi su svi su opisivali istu stvar.”

Da se ne udaljimo previše,  zahvaljujemo našoj sugovornici na suradnji, upozoravamo je da imamo pretenzija ju u budućnosti pokušati opet kontaktirati, a vama ostalima bismo rekli da je u ovom slučaju antropologija navedeni slon i da smo mi počeli s našom lokalnom situacijom, no da gradimo potpuniju sliku, a ovo je bio naš prvi mali korak, da i sebe malo ohrabrimo no početi se negdje mora.

Matija K.