Blog

ožujak 2024.

Sretan Međunarodni dan žena! 💐

Lorena Rajković

Predavanja o životu stanovnika Siska i šireg područja u Gradskom muzeju Sisak

Malo zanimljivih podataka sa drugog u nizu predavanja o životu stanovnika Siska i šireg područja u prošlosti koja se održavaju u Gradskom muzeju Sisak. Predavanje pod nazivom “Paleogenetika–populacijska struktura, migracije i zarazne bolesti u (pra)povijesnoj Europi” održao je dr. sc. Mario Novak iz Centra za primijenjenu bioantropologiju i Instituta za antropologiju.

Iduće predavanje održat će se idućeg četvrtka, 14.3., u 19 sati na temu “Što su jeli naši stari–primjeri rekonstrukcije prehrane u arheologiji putem analize stabilnih izotopa”, a održat će ga dr. sc. Mario Carić. Vidimo se!

Kristina Krakić

Predavanja o životu stanovnika Siska i šireg područja u Gradskom muzeju Sisak

Prenosimo dojmove sa prvog od četiri u nizu predavanja o životu stanovnika Siska i šireg područja u prošlosti koja se održavaju u Gradskom muzeju Sisak. Predavanje je održala dr. sc. Željka Bedić sa Instituta za antropologiju, znanstveni suradnik s područjem istraživanja paleopatologije, analize trauma, dentalnog zdravlja i zaraznih bolesti.

Iduće predavanje održat će se 7.3. u 19 sati u Gradskom muzeju Sisak na temu “Paleogenetika-populacijska struktura, migracije i zarazne bolesti u (pra)povijesnoj Europi”, a izlagat će dr. sc. Mario Novak s Instituta za antropologiju.

(izvor fotografija: Drnić et al 2012/2017)

Kristina Krakić

veljača 2024.

Rock fossils

Lorena Rajković

Evolucija čovjeka

Dora Budimir

Velikani kulturne antropologije

Lorena Rajković & Anelie Štrbenc

Prezentacija: Evolucija čovjeka – zubi kao važan dio priče

Lorena Rajković

Prezentacija: Jesu li neandertalci mogli govoriti?

1. NAŠA PERCEPCIJA NEANDERTALACA – NEANDERTALCI U POPULARNOJ KULTURI

Na prikaze i naše shvaćanje neandertalaca utjecali su znanstveni dokazi dostupni u vrijeme stvaranja istih, kao i politička i društvena klima. Prikazi su varirali od divljačkih čovjekolikih majmuna do jedinki poput nas. Neandertalci su prvi put opisani tijekom kasnih 1800-ih i ranih 1900-ih kada su kolonijalizam, znanstveni rasizam i eugenika bili u punom zamahu. Na popularno gledište o neandertalcima kao majmunolikim, i nekako više životinjskim i divljačkim nego ljudskim, uvelike je utjecala rekonstrukcija kostura sa lokaliteta La Chapelle-aux-Saints, koji se popularno naziva the Old Man from La Chappelle, od strane francuskog paleontologa Pierra-Marcellina Boulea objavljena u njegovoj monografiji 1913. godine.  Boule je napravio prvu detaljnu analizu cijelog kostura neandertalca, uključujući postkraniju. Osim toga, također je ukazao i na posebne karakteristike lubanje – on je tvrdio kako neandertalci nisu uspjeli steći “glavne karakteristike pravog Homo sapiensa, što znači potpuno razvijena čeona kost [i] veliki mozak”. No, Boule se nije zadržao samo na lubanji već je koncept divljeg neandertalca primijenio i na postkraniju (kosti osim lubanje). Neinteligencija neandertalaca nije bila očita samo u obliku njihove lubanje, tvrdio je, već i u njihovom držanju: ‘bili su toliko glupi da nisu mogli stajati uspravno’. Očit rasizam može se vidjeti i u usporedba s neandertalaca s australskim Aboridžinima: “čak su i primitivci na periferiji zemlje znatno napredniji od ove životinje, koja je bliža majmunima od bilo koje ljudske rase ”.

Ovaj je neandertalac zapravo bio artritični starac. Boule je preuveličao i protumačio stariji, artritični kostur kao idiotsku pogrbljenu životinju – spajajući patološki deformitet s idiotizmom čitave vrste. Ova pogreška, tvrde znanstvenici, rezultirala je “nemilosrdnom karakterizacijom” vrste koja je “gotovo sama” revolucionirala način na koji znanstvenici razmišljaju o neandertalcima. Ovaj je zaključak utjecao i na opću ideju koju i dan danas popularna kultura ima o neandertalskoj vrsti.

Fotografije: 1. prikazuje rekonstrukciju kostura neandertalca poput divlje zvijeri, a 2. usporedbu kostura neandertalca sa lokaliteta La Chapelle aux Saints (lijevo) i australskog Aboridžina (desno).

Primjeri opće ideje koju popularna kultura ima o neandertalskoj vrsti

1. 1953 – The Neanderthal Man – film o znanstveniku koji se pretvara u čovjeka-majmuna koji ubija muškarce i odvodi žene. – „He held them all in the grip of deadly terror…nothing could keep him from this woman he claimed his own!“

2. The Grisly Folk H.G. Wellsa (1921.) – knjiga gdje neandertalci kradu djecu ljudima kada se odvaže predaleko od kuće. Neandertalci su prikazani kao speachless, nespretni i nedovoljno brzi da love ljude

3. Noć u muzeju 3: Tajna grobnice (2014) – popularan film gdje su neandertalci ponovno prikazani kao nespretni i neinteligentni

2. JEZIK/GOVOR KAO KLJUČNO OBILJEŽJE MODERNOG ČOVJEKA

Mnogi istraživači, od kojih se možda najviše ističe Noam Chomsky, smatraju da se jezik pojavio tek s pojavom modernoga Homo sapiensa (prije približno 150 000 godina) te da je on jedan od krucijalnih elemenata po kojima se H. sapiens radikalno razlikuje od ostalih vrsta unutar roda Homo.  Danas znamo da pojava H. sapiensa nije automatski izbrisala ostale vrste unutar roda Homo već da je postojalo razdoblje, između 70.000 i 30.000 godina, kada je koegzistirao najveći broj vrsta u našem rodu, a to su: posljednji Homo erectus, Denisovci, Homo neanderthalensis i Homo floresiensis (koji su boravili isključivo na otoku Flores u Indoneziji).

 Neandertalci su naši najbliži rođaci, udaljeni s 500.000-700.000 godina odvojene evolucije (s nekim križanjima, posebno pred kraj neandertalaca prije oko 50.000 godina).

Vezano uz temu pojave govornog jezika postavljaju se brojna pitanja:

Postavlja se pitanje jesu li oni također mogli imati složen sustav komunikacije poput ljudskoga jezika? Ono za što još nemamo nikakvih saznanja jest, je li jezik stvoren jednom (monogeneza) što je ujedno i mišljenje većine – ili su različite skupine ranih ljudi samostalno stvarale jezik (poligeneza)? Također još nije utvrđeno ni je li se jezik kao kognitivna sposobnost razvio samostalno kao posljedica jedne jedine mutacije ili je pak rezultat dugotrajne evolucije i interakcije svih ostalih ljudskih kognitivnih sposobnosti (apstraktnog i rekurzivnog mišljenja, inteligencije, memorije, percepcije, itd.)?  Je li se jezična sposobnost pojavila iznenada gotovo potpuno razvijena ili se jezik prvi put pojavio u vrlo rudimentarnom obliku (protolanguage) gdje je trebao svoju sadašnju razrađenu gramatiku dostići kroz dugi evolucijski proces koji uključuje adaptivni izbor?

Premda u istraživanju o evoluciji jezika nisu postignuti konačni rezultati, neke su spoznaje ipak neprijeporne/sigurne. Podlogu za nastanak jezika (te kompleksnog sustava gramatike, sematnike i sintakse) i našu mogućnost govora morao je stvoriti niz genetskih, anatomskih i neuroloških promjena, popraćenih razvojem simbolizma te životom u složenoj društvenoj zajednici.

Misao vodilja ove prezentacije je: Je li jezik doista nastao tek s pojavom anatomski modernog Homo sapiensa prije 150 – 200 000 godina ili prisutnost jezika možemo vidjeti i kod Homo neanderthalensisa ?

3. NEUROFIZIOLOŠKE PROMJENE

Primjerice, nedvojben su preduvjet razvoju jezika bile neurofiziološke promjene koje su omogućile precizno upravljanje govornim organima, svjesnu kontrolu disanja prilikom govora, proizvodnju zvuka prikladnoga za iskorištavanje u jeziku, te percepciju karakterističnih zvukova od kojih se sastoji ljudski govor.

  • Možemo ih podijeliti na anatomske, genetske i neurološke promjene

ANATOMSKE PROMJENE:

Da bismo mogli govoriti morale su se dogoditi promjene u vokalnom traktu. Najveći problem u rekonstrukciji govora je činjenica da jezik kao organ, odnosno meko tkivo, nikad neće biti fosiliziran. Smatra se da je postizanje uspravnog hoda zahtijevalo pomicanje kičmenog stupa prema naprijed ispod lubanje, a u kombinaciji s uvlačenjem lica došlo je do reduciranja prostora za grkljan i korijen jezika. Mnoge zvukove koje mi proizvodimo, osobito samoglasnike, čovjekoliki majmuni ne mogu proizvesti. Grla su im preplitka, a glasovne kutije previsoke. Grkljan i korijen jezika čovjeka spušteni su u ždrijelu formirajući sveukupni, konačni oblik i veličinu jezika.

Hioidna je kost, kao jedini okoštali element vokalnog trakta, jedini dio koji je vjerojatno sačuvan u fosilnom zapisu. Važna je za ostvarenje funkcija govora, gutanja i kašljanja jer podržava bazu jezika i osigurava koštanu povezanost mišića vokalnoga trakta. Takva kost pronađena je u neandertalskom ukopu na lokalitetu Kebara u Izraelu iako ona nije jedina. Primjerice parcijalna podjezična kost nađena je na lokalitet El Sidròn u Španjolskoj, kao i rekonstrukcija na lokalitetu La Ferrassie u Francuskoj gdje je pronađena najcjelovitija lubanja neandertalca općenito). Znanstvenici sa Sveučilišta New England nedavno su spomenute hioidne kosti analizirali pomoću X-zraka visoke rezolucije i trodimenzionalnog računalnog modeliranja.

Iz toga istraživanja znanstvenici su mogli zaključiti da je hioidna kost bila jednako nisko u grlu neandertalaca kao i modernih ljudi. Prema vanjskom pregledu kosti, ona je gotovo identična onoj modernog čovjeka, a histomorfološka analiza je pokazala da su svi elementi usporedivi s onim modernih ljudi. Odnosno analiza pokazuje da se sličnost u gruboj morfologiji površine između podjezične kosti Kebara 2 i onih modernih ljudi također proteže iznutra u mikroskopskoj arhitekturi i orijentaciji koštanih trabekula koje čine spužvasti dio tijela podjezične kosti.

Zaključak ovog istraživanja bio je kako prisutnost histoloških značajki sličnih suvremenom čovjeku i mikrobiomehaničkog ponašanja u hioidnoj kosti Kebara 2 ukazuje na činjenicu da je ova kost ne samo nalikovala onoj modernog čovjeka, već i da je korištena na vrlo slične načine. To je zato što je unutarnja mikroarhitektura odgovor na vektore i jačine sila kojima je kost rutinski izložena. Ovi su nalazi u skladu s pretpostavkom da je neandertalac Kebara 2 prakticirao govor iako ne dokazuju da je to bilo tako. Također znanstvenici su istaknuli svijest o činjenici da je veličina uzorka ekstremno mala i da je potrebno pronaći više materijala prije nego što se mogu izvući čvršći zaključci.

Dakle, pronalazak hioidne kosti nije nužno dovoljan kako bismo zaključili da su neandertalci mogli govoriti poput nas. Govoriti, točnije proizvoditi zvukove, možda, ali ne možemo zaključiti kako su koristili kompleksan jezik. Dokaz da su imali vrlo sličan govorni aparat ne dokazuje nam nužno da su ga isto i koristili. Naš jezik u prvom redu predstavlja ogroman kognitivan proces koji nas razlikuje od primjerice tuljana, još jedne grupe životinja koja koristi grkljan kako bi imitirala kompleksne zvukove poput govora (premda oni nemaju identičnu podjezičnu kost kao ljudi). Primjer je tuljan Hoover koji je naučio oponašati ljudski govor s prepoznatljivim britanskim naglaskom govoreći rečenice poput „Get over here“.

GENETSKE PROMJENE:

Bolji dokaz o mogućnosti razvoja jezika u neandertalaca pruža nam genetika. 

Gen FOXP2 je izvorno otkriven intenzivnim proučavanjem velike britanske obitelji (the KE family) u kojoj je petnaest rođaka, kroz tri generacije, imalo problema s produkcijom brzih koordiniranih pokreta koji omogućavaju tečni govor, popraćenim oštećenom produkcijom i razumijevanjem jezika. Svi pogođeni članovi nosili su određenu mutaciju u FOXP2. Tako se došlo do saznanja da je ovaj gen ključan u omogućavanju normalnog govora i razumijevanja te produkcije jezika. Gen FOXP2 daje upute za stvaranje proteina koji se zove forkhead box P2. Ovaj protein je faktor transkripcije, što znači da kontrolira aktivnost drugih gena. Istraživači danas rade na identificiranju gena koje regulira forkhead box P2 koji su ključni za učenje vještina govora i jezika.

Fotografija: dijagram tog gena

Dobiti DNK materijal iz drevnih ostataka je iznimno teško prije svega zato što većina ostataka sadrži iznimno niske količine endogene DNK. Dodatni problem kada je riječ o proučavanju ostataka neandertalaca je taj što je moderna ljudska DNK čest kontaminant drevnih ostataka i laboratorijskih reagensa i činjenica da se većina ljudskih DNK sekvenci ne može razlikovati od neandertalskih sekvenci.

Bez obzira na to na lokalitetu El Sidron u Španjolskoj pronađene su dvije neandertalske kosti s dovoljno sačuvanog neandertalskog DNK. Nakon otkapanja u sterilnim uvjetima bile su odmah zaleđene i transportirane u laboratorij.  

Neandertalci, s modernim ljudima dijele dvije evolucijske promjene (došlo je do zamjene dvaju aminokiselina što se fiksiralo u ljudskoj lozi) u FOXP2, genu koji je uključen u razvoj govora i jezika. Odnosno, rezultati analiza pokazuju da su neandertalci nosili protein FOXP2 koji je bio identičan onom današnjih ljudi u jedina dva položaja koji se razlikuju između čovjeka i čimpanze. Ovo potvrđuje da su te promjene zapravo bile prisutne kod zajedničkog pretka modernih ljudi i neandertalaca stoga ova karakteristika nije specifična za modernog čovjeka, kao što se prethodno mislilo. Naravno, potrebne su daljnje analize, kao i više materijala, kako bi se dokučila specifična funkcija koju te dvije evolucijske promjene predstavljaju unutar ljudske jezične sposobnosti.

NEUROLOŠKE PROMJENE:

Za razvoj jezika, kao iznimno kompleksnog kognitivnog procesa, često se pretpostavlja i postojanje razvijenog apstraktnog mišljenja, simbolizma, umjetnosti kao i života u složenim i uređenim društvenim zajednicama što neki smatraju i uzrokom razvoja kompleksnosti jezičnog sustava. Neandertalci su vrlo vjerojatno bili sposobni za gotovo pa iste mentalne zadatke kao anatomski moderni ljudi, a ipak je standardno gledište da su moderni ljudi pobijedili u evolucijskoj utrci.

SIMBOLIZAM i UMJETNOST: 

Naime, postoje dokazi o umjetnosti i špiljskom slikarstvu neandertalaca. Na lokalitetu Maltravieso u Španjolskoj pronađeni su otisci ruku stari 66 000 godina za koje se smatra da su pripadali neandertalcima. Špiljska umjetnost smatra se sofisticiranijim primjerom simboličkog ponašanja od ukrašavanja tijela i tradicionalno se smatrala definirajućom karakteristikom H. sapiensa, no datacijom ovog i još 2 lokaliteta u Španjolskoj zaključeno je kako su isti nastali prije dolaska H. sapiensa na taj prostor, drugim riječima autori su im morali biti neandertalci.

Fotografija: Lokalitet La Pasiega u Španjolskoj starosti od 64 000 godina.

Ne znamo točno značenje ovih slika, poput oblika ljestava, ali znamo da su morale biti važne neandertalcima. Neke od njih bile su naslikane u ‘pitch-black’ područjima duboko u špiljama – što je zahtijevalo pripremu izvora svjetlosti kao i pigmenta. Mjesta izgledaju namjerno odabrana, s niskim stropovima ili impresivnim formacijama stalagmita. To su gotovo sigurno bili smisleni simboli na smislenim mjestima.

No, primjer za simbolizam i umjetnost nam može pokazati i hrvatsko nalazište Krapina. Pronađene su orlove kandže sa tragovima ureza, poliranja i nošenja što upućuje na to da se radi o primjeru ornamentalne dekoracije. Najvjerojatnije se radilo o privjescima na ogrlici starima 130 000 godina. Zanimljivo je da se radi o ostacima ne jedne, već tri ptice. Obzirom da se radi o vrlo velikim i moćnim pticama čini se kako su neandertalci bili dovoljno vješti kako bi ih bez straha mogli uloviti. Mogli bismo otići i korak dalje te reći kako je za ovako kompleksan lov bila potrebna organizacija te zasigurno nekakav oblik komunikacije.

SLOŽENO DRUŠTVO:

Dokaza da su neandertalci zapravo živjeli u vrlo složenim i uređenim društvima ima mnogo, a protežu se od Europe, preko Afrike, pa do Bliskog istoka. Većina se istraživača slaže da su neandertalci bili vješti lovci koji su lovili organizirano te zanatlije koji su izrađivali alate, koristili vatru, pokapali svoje mrtve te brinuli za svoje bolesne i ozlijeđene.

Rad tima sa Sveučilišta Exeter, Southern Methodist University i Texas State University sugerira da su alati koje su neandertalci koristili bili jednako učinkoviti kao i oni je razvio H. sapiens. Istraživači su pokazali da su neandertalci vjerojatno tjerali stotine bizona u smrt usmjeravajući ih u vrtaču u jugozapadnoj Francuskoj. Na Kanalskim otocima, mjestu za koje je također dokazano da su ga koristili neandertalci, otkriveni su fosilizirani ostaci 18 mamuta i 5 vunastih nosoroga u podnožju duboke gudure. Ova otkrića upućuju na to da su neandertalci mogli planirati unaprijed, komunicirati kao grupa i učinkovito koristiti svoje okruženje.

Neandertalci su prvi praljudi koji su pokapali svoje mrtve. Na lokalitetu Shanidar u Iraku pronađeno je 9 gotovo čitavih neandertalskih kostura. Jedan pripadao četrdesetogodišnjem muškarcu sa nekoliko velikih prijeloma koji su svi zarasli – dokaz brige njegovih bližnjih. Dokaz brige i povezanosti s bližnjima je i činjenica kako su neandertalci prvi unutar roda Homo koji su pokapali pripadnike svoje socijalne grupe. Ponovno u Shanidaru pronađeno je praktički rečeno groblje od 35 ljudi, a moguć je i cvjetni ukop kao dokaz rituala i simbolike, premda to nije sigurno utvrđeno (fotografija cvjetnog ukopa).

Još jedan neandertalski ukop, ujedno i možda najstariji, pronađen je na lokalitetu Sima de las Palomas u Španjolskoj. Radi se o ukopu odraslog muškaraca, mlade žene i teenager-a. Pronađeni su pokopani pod zavjesom od brojnog kamenja koje je bacano na njih sa velike visine. Također su pronađene i 2 spaljene panterine šape što je protumačeno kao zavjetni dar.  Dakle, iz svega navedenoga očita je prisutnost određenih zahtjevnih i kompleksnih kognitivnih sposobnosti u neandertalaca. Čini se da se oni zapravo u maločemu razlikuju od modernih ljudi.

MOZAK:

Zadnji pokušaj pronalaska razlika između neandertalaca i modernih ljudi te razloga opstanka jednih, a nestanka drugih potražit ćemo u promjenama mozga.

Sve u svemu, neandertalski endokasti, a time i njihovi mozgovi, veći su i drugačijeg su oblika od onih modernih ljudi. Okcipitalni (stražnji) dio lubanje neandertalca je izdužen, što rezultira značajkom koja se naziva “occipital bun“. Istraživači su se pitali kako ta veća veličina i neobičan oblik mogu utjecati na veličinu i oblik različitih regija mozga, utječući tako na obrasce spoznaje.

Komparativna analiza lubanja neandertalaca i modernih ljudi otkrila je kako je rani H. sapiens vjerojatno imao veći mali mozak (lat. cerebellum) od neandertalaca — dio mozga koji je kod modernih ljudi važan za motoričke vještine i za višu kogniciju, uključujući obradu jezika, učenje i rasuđivanje te društvene sposobnosti), iako je prosječni volumen mozga dviju proučavanih skupina bio praktički identičan (1473,84 kubičnih centimetara za ljude naspram 1473,46 za neandertalce). Pojednostavljeno rečeno, mentalna sposobnost koja nije bila posvećena gledanju svijeta ili pokretanju tijela je bila značajno manja za neandertalce nego za drevnog H. sapiensa. Razlike u načinu na koji su populacije neandertalaca i H. sapiensa prenosile informacije unutar svojih društvenih grupa i prenosile vještine važne za životni stil lovaca i sakupljača mogle su imati veliki utjecaj na uspjeh i prilagodljivost svake populacije.

Zabilježena je i razlika u postotcima rasta mozga na temelju kostura neandertalskog dječaka od 8 godina otkrivenog na Španjolskom nalazištu El Sidrón (fotografija). On je dokazao kako su neandertalski mozgovi puno dulje rasli od onih modernog čovjeka. Naime, u trenutku dječakove smrti, mozak mu je dosegao tek 87% svog punog volumena, dok s druge strane mozak djeteta te dobi modernog čovjeka bi narastao do 95% svog potpunog volumena. Zajedno s drugim sličnim nalazima dojenčadi i djece u Europi i na Levantu, ovo sugerira da su se neandertalski mozgovi nakon rođenja razvijali sporije od onih modernih ljudi. To nam ukazuje i na činjenicu kako su se roditelji vjerojatno još dulje morali brinuti za svoje potomke.

No, najnovije istraživanje Max Planck instituta za molekularnu staničnu biologiju i genetiku u Dresdenu, objavljeno u rujnu 2022., dovelo je do revolucionarnog otkrića. Otkriveno je kako moderni ljudski oblik proteina TKTL1, koji se razlikuje po samo jednoj aminokiselini od neandertalske varijante, povećava specifičnu vrstu moždanih progenitorskih stanica, zvanih basal radial glia u modernom ljudskom mozgu. Upravo te stanice generiraju većinu neurona u neokorteksu u razvoju, dijelu mozga koji je neophodan za mnoge kognitivne sposobnosti. Znanstvenici smatraju kako je upravo ta jedna aminokiselinska supstitucija u TKTL1 kod modernih ljudi uzrokom veće razine basal radial glila stanica te, sukladno, i veće proizvodnje neurona u frontalnom režnju neokorteksa u razvoju u odnosu na neandertalce. Ova studija implicira da je proizvodnja neurona u neokorteksu tijekom fetalnog razvoja veća kod modernih ljudi nego što je bila kod neandertalaca, posebno u frontalnom režnju. Primamljivo je nagađati da je upravo to promoviralo moderne ljudske kognitivne sposobnosti povezane s frontalnim režnjem te je možda bilo i tajnom njihovog uspjeha i opstanka.

Fotografija: mikroskopska slika bazalnih radijalnih glija stanica prilikom dijeljenja

4. ZAKLJUČAK

Naša percepcija neandertalaca odražava kako definiramo čovječanstvo, inteligenciju, mudrost i napredak, ističe naše predrasude i koncepte ‘Istih’ i ‘Drugih’, otkriva naše poteškoće u shvaćanju da su druge ljudske vrste nekada koegzistirale i podsjeća nas da još puno toga ne znamo ne znamo o ljudskoj evoluciji. Danas je evolucija jezika plodno područje interdisciplinarnoga proučavanja mnogih znanstvenika (os. lingvista, paleoarheologa, psihologa i primatologa), no ne može se reći da je ikoje temeljno pitanje o evoluciji jezika pronađen konačan odgovor. 

S obzirom na to da trenutni rezultati istraživanja podupiru tvrdnju da je neandertalac Kebara 2 govorio, postavlja se pitanje je li on bio sposoban za kritičko mišljenje i sintaktičke sposobnosti potrebne za složeni jezik? Konačno rješenje ovog pitanja nije moguće s trenutno dostupnim podacima i analitičkim alatima. Međutim, nagađanja o ovom pitanju mogu se razmotriti u svjetlu sve većeg broja dokaza koji nastavljaju širiti poznati repertoar sofisticiranih strategija preživljavanja i simbolizma koji su prakticirali neandertalci. Što se tiče genetike, prisutnost gena FOXP2, i kod H. neanderthalensisa i kod H. sapiensa, ukazuje da je jezik bio fiksiran u obje vrste desecima tisuća godina. Stručnjaci su uspjeli identificirati ovaj gen vezan uz jezik u fosilima H. neanderthalensis iz špilje El Sidrón u Španjolskoj. Stoga ova karakteristika nije specifična za modernog čovjeka, kao što se prethodno mislilo. Dokazi simbolike, umjetnosti, ritualnosti, organiziranog lova te brige za bližnje ukazuju na visok stupanj razvijenosti društva i kognitivne misli.

Možda je sada napokon vrijeme da se pomaknemo dalje od fokusa na ono što čini modernog čovjeka i neandertalca različitima. Moderni ljudi možda jesu ‘zamijenili’ neandertalce, ali postaje sve jasnije da su neandertalci imali slične kognitivne i bihevioralne sposobnosti – bili su, zapravo, jednako ‘ljudski’. Budući da je neandertalac posjedovao osobine za koje mislimo da su osigurale naš uspjeh, trebali bismo možda zastati i promisliti oko našeg mjesta ovdje na Zemlji.

Glavno pitanje koje nam preostaje jest: Ako neandertalci nisu tehnološki i kognitivno zaostali za modernim čovjekom, zašto su izumrli?

Anelie Štrbenc

5. POPIS LITERATURE

  • ARENSBURG, B. et al. 1989. ”A Middle Palaeolithic Human Hyoid Bone”. Nature 338, 758 – 760.
  • BAR YOSEF et. al. 1992. ”The Excavations in Kebara Cave, Mt. Carmel”. U: Current Anthropology , Dec., 1992, Vol. 33, No. 5 (Dec., 1992), pp. 497-550.
  • BOE¨, L.J. et. al. 2002. ”The potential Neandertal vowel space was as large as that of modern humans”. Journal of Phonetics (2002) 30, 465–484.
  • CALLAWAY, E.  2015. ”Neanderthals wore eagle talons as jewellery”. Nature.
  • CARBONELL, E. et al. 2018. ‘’Homo sapiens: who are we? Essential traits of our species’’. Mètode Science Studies Journal, vol. 8, pp. 107-113. Universitat de València.
  • FISHER, S.E. 2019. ”Human Genetics: The Evolving Story of FOXP2”. Current Biology, Volume 29, 2, 65-67.
  • KARAVANIĆ, I. 1995. ”Začeci simbolike i religijskih obreda u prapovijesnih lovaca i sakupljača”. Obnov. život (50) 1, 25 – 45.
  • KRAUSE, J., Lalueza-Fox, C., Orlando, L., Enard, W., Green, R. E., Burbano, H. A., … Pääbo, S. (2007). The derived FOXP2 variant of modern humans was shared with neandertals. Current Biology, 17(21), 1908–1912.
  • KUPER, A. i J. 2004. ”In The Social Science Encyclopedia”, 3rd edition, vol. 2, pp. 556-559. London: Routledge
  • LIEBERMAN, P. 1993. ”On the Kebara KMH 2 Hyoid and Neanderthal Speech”. Current Anthropology , Apr., 1993, Vol. 34, No. 2 (Apr., 1993), 172-175.
  • LIEBERMAN, P. i MCCARTHY, R. 2015. ”The Evolution of Speech and Language”. U: Handbook of Paleoanthropology, 1-41.
  • MADISON, P. 2020. ”Characterized by Darkness: Reconsidering the Origins of the Brutish Neanderthal”. J Hist Biol 53, 493–519.
  • TECUMSEH FITCH, William. 2007. ”The evolution of language: a comparative perspetive”. U The Oxford handbook of psycholinguistics, Gaskell i sur. (Eds.). USA: Oxford University Press, 787-804.

siječanj 2024.

Dana 26. siječnja 2024. predstavili smo novi broj Antropološkog almanaha u Vijećnici Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prolistaj peti broj Antropološkog almanaha klikom na gumb:

AA5

Za dašak promocijske atmosfere pogledaj fotografije u našoj fotogaleriji!

FOTOGALERIJA

prosinac 2023.

Po preporuci prof. dr. sc. Tanje Bukovčan 13. prosinca 2023. zainteresirani studenti s kolegija Medicinska antropologija imali su mogućnost prisustvovati radionici povjesničara medicine dr. sc., dr. med. Martina Kuhara na Institutu za povijest umjetnosti. Nakon uvodnog predavanja podijeljeni u tri grupe imali smo priliku analizirati fotografije hrvatskog ortopeda Božidara Špišića objavljene u knjizi “Kako pomažemo našim invalidima” koje prikazuju različite stadije u rehabilitaciji, transformaciju i ponovno uključivanje u zajednicu učenjem novih vještina ili učenjem već poznatih vještina s novonastalim invaliditetom; drugi set fotografija liječnika Vladimira Ćepulića “Stambena bijeda u Zagrebu” prikazuju oboljele od tuberkuloze u njihovoj svakodnevici, njihove intimne prostore i uvjete života te posjete liječnika oboljelima, pri čemu liječnik više ne čeka da pacijent dođe njemu nego pronalazi pacijenta u zajednici; treći set fotografija medicinske kazuistike iz Liječničkog vjesnika prikazuje ekstremne patologije i emocije kod pacijenata, ali ukazuju i na svojevrsnu “reklamu” medicinske specijalnosti, gdje se s fotografijama htjelo pokazati da ljudi trebaju otići liječniku jer je on sposoban (evidentno po fotografijama) nositi se s njihovom zdravstvenom slikom.
S radionice smo otišli s novim znanjima o fotografiji općenito i načinu na koji ona reprezentira, o prikazivanju ljudskog tijela u fotografiji i s kojom svrhom te kakve etičke paralele to potencijalno povlači.

Kristina Krakić

FOTOGALERIJA

listopad 2023.

Prikaz godišnjeg skupa Hrvatskog etnološkog društva

Godišnji skup Hrvatskog etnološkog društva 2023. godine održao se u Muzeju Sinjske alke u Sinju od 18. do 20. listopada na temu Etnolozi i kulturni antropolozi u kontaktu – dosezi javnog djelovanja etnologije i kulturne antropologije te smo kolegica Kristina Krakić i ja imale čast sudjelovati i prvi put na tako značajnom skupu izložiti svoj rad napisan na temelju istraživanja o načinu života osoba starije životne dobi u izoliranim područjima Banije (Kriza, nestašica, samoća…– etnografija života u izoliranim područjima na primjeru ljudi starije životne dobi na Baniji). Raspored je izlaganja bio prilično gust, bilo je dosta izlagača te su se mnoga izlaganja i produljila zbog zanimljivosti tema i zanimanja publike. Imale smo priliku čuti mnoštvo iznimnih ljudi, stručnjaka u svojemu području, njihova izlaganja o raznim projektima i istraživanjima u području etnomuzikologije, etnokoreologije, kulturnog pamćenja, primijenjene etnologije i kulturne antropologije i još mnogih drugih disciplina. Od iznimne su važnosti za nas mlade antropologe/etnologe i kulturne antropologe bila predavanja koja su nam u okviru različitih pristupa i konteksta pokazala kako bismo sve mogli povezati teoriju i praksu, između ostaloga i vrlo zanimljivo kao što je to učinila Marija Gačić sa svojom Platformom za primijenjenu etnologiju. Zanimljivo je i kako nam i svakidašnje pojave na koje gotovo da i ne obraćamo pozornost mogu postati temom istraživanja te proširiti naše kulturne vidike. Pojedina su nam izlaganja potvrdila mišljenje kako je kulturno pamćenje od velike važnosti za stvaranje javnoga mnijenja i oblikovanja popularne kulture. Neka su nam izlaganja pokazala kako istraživanja mogu pomoći u očuvanju tradicije nekoga kraja proučavajući primjerice narodne plesove, pjesme i specifičnosti pojedinoga kraja.

Osim sudjelovanja na skupu mogli smo proširiti svoje spoznaje i razgledavanjem postava Muzeja Cetinske krajine, Muzeja Sinjske alke te izložbe fotografija Jadrana Lazića u Gradskoj galeriji Sikirica.

Ovo je bilo jedno divno iskustvo i neizmjerno mi je drago što sam sudjelovala na skupu, čula i naučila mnogo zanimljivih i korisnih informacija te upoznala mnoge cijenjene ljude. Treba poticati mlade antropologe da provode antropološka istraživanja i pišu radove kako bi obogatili svoju struku novim spoznajama, pomaknuli postojeće granice znanosti. Premda nam nekad djeluje kako je naš utjecaj neznatan i ne mijenja ništa, možemo promijeniti puno toga samo da se odlučimo napraviti prvi korak i izaći na teren.

Lea Glavaš

FOTOGALERIJA

Prikaz škole biološke antropologije

U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 24. listopada 2023. održana je 47. škola biološke antropologije Dr. Hubert Maver na temu Paleogenomska rekonstrukcija hrvatske povijesti i zdravlja. Među izlagačima bio je i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu i fiziologiju Svante Pääbo.

Kolegici Lei Glavaš i meni bila je čast i zadovoljstvo prisustvovati i ponijeti sa sobom neka nova znanja. Posebno nas se dojmila prva sesija u kojoj su već spomenuti Svante Pääbo, Mateja Hajdinjak i Ivor Karavanić govorili o neandertalskom genomu te važnosti i specifičnostima Vindije kao lokalitetu važnome ne samo za hrvatski kontekst nego i šire. Budući da smo kao studentice antropologije u prošlom semestru slušale kolegij Uvod u antropološku arheologiju, susrele smo se s tom temom i upoznale s terminologijom i osnovnim kontekstom, bilo nam je zanimljivo čuti kako se i gdje to znanje primjenjuje. Osobno sam došla s predodžbom da neću razumjeti o čemu se to tu govori te mi je bilo ugodno iznenađenje čuti ono što već znam i onda to dodatno graditi, čuti neke zanimljive činjenice koje su me potaknule na razmišljanje i interes za onime što sam čula.

Kako sam tek ušla u ove vode, bila mi je privilegija slušati stručnjake u području te se nadam da će ovaj, a i drugi prikazi događanja koje ste također mogli pročitati, potaknuti studente (a i druge koji možda čitaju) da izdvoje malo vremena i odu na skupove na koje su u mogućnosti otići jer je u potpunosti nešto drugo izaći s faksa i ući u taj profesionalniji svijet te vidjeti kako se stvari koje učimo primjenjuju, vidjeti s čime se potencijalno jednog dana možemo baviti i proširiti vidike. Sa svakog skupa na kojem sam bila ove godine izašla sam bogatija za neko novo znanje, iskustvo i poznanstvo; pa tako i s ovog.

Kristina Krakić

FOTOGALERIJA

Prikaz izložbe  PLANT FEVER – Towards a Phyto-centred design

U utorak 24. 10. 2023. posjetila sam izložbu Plant fever u Muzeju dekorativne umjetnosti (Kunstgewerbemuseum) u Dresdenu. Sam muzej i izložba nalaze se u prekrasnoj ljetnoj palači dvorca Pillnitz okruženoj istoimenim parkom. Obilje vješto njegovanih biljaka okružuje prilaz dajući tihu uvertiru u temu čitave izložbe.

Uslijed sve veće i veće otuđenosti čovjeka naspram prirode, ovaj projekt nastoji ponuditi argument protiv duboko ukorijenjenog antropocentrizma. Točnije, cilj je izliječiti plant blindness – dijagnozu kojom su autori karakterizirali zapadno dvojno shvaćanje biljaka kao materijala ili dekoracije. Interdisciplinarnim pristupom te kombinacijom znanosti i umjetnosti autori su se nastojali odmaknuti od sistematične eksploatacije biljnog svijeta te pokazati biljke onakvima kakve zaista jesu – živa bića kojima možemo zahvaliti na vlastitom preživljavanju i evoluciji. Podijeljena na četiri poglavlja ili dijela, izložba nastoji preispitati prava biljaka i postaviti pitanja budućeg odnosa čovjeka i prirode. Uz globalno zatopljenje, besramno iskorištavanje i uništavanje biljaka možemo li promijeniti naš odnos? Može li fitousmjeren dizajn preoblikovati odnos čovjeka i biljaka u onaj saveznika, a ne vlasnika i resursa? Prvi dio izložbe Biljke kao resursi (Plants as Resources), istražuje sve načine na koje je čovjek ovisan o biljkama. Osim kisika biljke nam daju i hranu, lijekove, odjeću i sklonište. Mnogi izloženi predmeti nastojali su kontrirati konzumerizam u kojem živimo te stvoriti predmete koji bi pridonijeli većoj simbiozi čovjeka i prirode. Tijekom razgovora s ravnateljem muzeja saznala sam i da je cijela izložba napravljena uglavnom od drva i građevinskog materijala koji će se nakon završetka izložbe donirati građevinskim tvrtkama i time ponovno iskoristiti.

Sljedeće poglavlje, nazvano Biljke kao ljubimci (Plants as pets), ističe dekorativnu ulogu koju biljke imaju u gotovo svakom domu, uredu, prostoru… Ujedno postavlja i pitanje jesu li biljke puki ukrasi. Prateći trendove na društvenim mrežama poput Instagrama, označenim hashtagovima kao #plantmom ili #urbanjungle, čini se kako su biljke nadišle jednodimenzionalnu estetičnu ulogu. Svjesni ove promjene, autori su nastojali stvoriti predmete koji bi služili ponovnom ujedinjenju prirode i čovjeka, odnosno koji bi ispunili ljudsku potrebu za iskušenjem drugosti. Osobno, u ovom bih poglavlju kao najzanimljivije istaknula glazbu inspiriranu životom biljaka i tegle dizajnirane kako bi se prilagodile i  imitirale posebnost pojedinih vrsta biljaka.

Treće poglavlje nosi ime Biljke kao saveznici (Plants as allies) te istražuje načine na koje bi tehnologija mogla pridonijeti očuvanju biljaka, kao i razvoju istih. Ovo poglavlje donosi viziju uske suradnje ljudi i biljaka u budućnosti. Premda je većinski centrirano ispunjavanju ljudskih potreba, ovo poglavlje istražuje osjećajnost i inteligenciju biljaka, odnosno ukazuje na sve veću biljnu svjesnost. Koristeći najnoviju tehnologiju, stvoreni su dizajni koji nadilaze uobičajenu biljnu mehaniku i sposobnosti. U ovome se poglavlju nalazio meni najdojmljiviji eksponat. Radi se o kompjuterskoj animaciji koja je prikazivala potpuno nove biljne vrste načinjene sintetičkom biologijom, čiji bi cilj bio ostvariti određene zadatke. Ovdje se radilo o hidrofitima, rasponu vodenih biljaka dizajniranih kako bi pomogle drugim vrstama.

Dio izložbe Biljke kao strast (Plants as passion) fokusirao se na samu lokaciju izložbe, dvorac i park Pillnitz te na dugu povijest sakupljanja biljaka. Na prijelazu s 18. na 19. stoljeće svjetska znanstvena zajednica postala je zainteresirana za sakupljanje i uzgajanje raznih vrsta biljaka, od običnih do onih egzotičnih. Dva saksonska kralja Frederick Augustus I. i Frederick Augustus II. poznati su po strastvenoj ljubavi prema biljkama.

Ova izložba pružila je vrlo zanimljiv i opširan uvid u mogući budući odnos čovjeka i prirode. Svakako se radi o vrlo neobičnom konceptu koji nikada do sada nisam vidjela. Čak je i sam ravnatelj muzeja komentirao brojne zahtjeve i izazove koje je ova izložba stavila pred njega i njegov tim. U prvom redu, ovdje se ne radi o neživim artefaktima, već živim organizmima kojima je potrebna njega. Osim samih biljaka gotovo su svi materijali razgradivi te su morali biti držani u određenim uvjetima, posebice tijekom ljeta. No uz pregršt inovativnih i redizajniranih pristupa biljkama postavlja se pitanje i funkcionalnosti, kao i cilja istih. Primjerice brojni su predmeti izrađeni uz pomoć visoko razvijene tehnologije (npr. 3D printanja). Za takve se predmete jedino govori kako su inovativni i kako iskorištavaju odbačeni materijal i slično, no nitko ne govori o trošku, bio on novčan ili energetski, za izradu tih istih predmeta. Za gotovo sve eksponate, premda su promovirani kao prirodni, potrebna je visoka tehnologija i, zapravo, mnogo troškova. Izložba promovira svojevrstan povratak prirodi, ali uzmemo li recimo primjer biljke u tegli okruženoj povećalima, postajemo li doista bliži ili smo samo još više strani? Štoviše, uzmemo li primjer AI biljke s kojom možemo razgovarati, postajemo li doista bliži sa samom prirodom biljke ili je mi antropomorfiziranjem zbližavamo samima sebi ponovno je odstranjujući od njezine urođene biti? Pa i same sintetički stvorene biljke, koje bi trebale pomagati drugim organizmima, na kraju pomažu nama.

Vrlo zanimljiva i neobična izložba svojim se konceptom, a i subjektom istraživanja definitivno ističe od norme. Osobno mi se vrlo svidjela zbog apstraktne teme, ali i zbog činjenice da potiče na razmišljanje i propitkivanje individualnog, ali i kolektivnog odnosa čovjeka i prirode. Smatram da novim i posebnim pristupom ova izložba otvara put novoj tradiciji gdje muzeji više neće biti isključivo statični prostori ispunjeni neživim artefaktima.

Anelie Štrbenc

FOTOGALERIJA

Prikaz predavanja Papua Nova Gvineja: ratnici Visočja i Sepika, predavač Krunoslav Brčić-Kostić

Krunoslav Brčić-Kostić genetičar je s Instituta Ruđer Bošković. U Papui Novoj Gvineji bio je u veljači i ožujku 1993., kada je radio u Švicarskoj na Sveučilištu u Zürichu. Svoja sjećanja na Papuu Novu Gvineju podijelio je na ciklusu predavanja Krajevi svijeta 9, koji se održao u prostorijama Matice hrvatske u okviru rada Odjela za sociologiju Matice hrvatske.

Papua Nova Gvineja država je s područja Oceanije koja se nalazi na istoku otoka Nove Gvineje, kao i susjednim otočjima. Predavač je prvo posjetio Port Moresby, koji je glavni grad Papue Nove Gvineje i nalazi se u provinciji Central. Posebno ga se dojmio taj grad, te je tamo kupio karte za neke kasnije destinacije. S obzirom na to da Port Moresby ipak nije izvan „civilizacije“, „kulturni šok“ doživio je poslije. Putujući po toj državi, Krunoslav Brčić-Kostić posjetio je više lokacija.

U Tariju (tada je grad bio u sklopu provincije Southern Highlands) na Visočjima predavač je prvi put vidio ratnike koji su bili naoružani lukovima i strijelama. Ipak ratnici nisu pobjegli od suvremenosti i „novih“ tehnologija. Neki od njih imali su sat te kišobran koji ih je štitio od sunca. Inače, u okolici Tarija živi pleme Huli, a u okolici Mendija (danas glavnoga grada provincije Southern Highlands) živi pleme Duna. Osim toga predavač je motornim kanuom krstario na rijeci Sepik te je na kraju putovanja posjetio provinciju East Sepik.

Oko rijeke Sepik predavač se susreo s različitim plemenima, ali ona na tom području nisu mnogobrojna te žive u pojedinačnim selima. Svoj susret s plemenom Huli u Tariju i okolici predavač nikada neće zaboraviti. Upoznao je Hulije koji žive na farmama te je sudjelovao i u njihovu festivalu, tzv. Sing-Sing-u. Ta se zabava, koju krase lokalni tradicionalni plesovi, može održati povodom bilo čega, npr. vjenčanja ili druge proslave, ali se u ovom slučaju održala zbog člana plemena Huli koji se zaredio u Katoličku crkvu. U Kupariju (nedaleko od Tarija), u kojem se zabava održala, nalazi se drvena katolička crkva, gdje misiju vode američki svećenici. Osim što su ga ugostili na festivalu, neki od Hulija predavaču su bili vodiči, pa su mu, među ostalim, ispričali i da među nekim klanovima postoji običaj kanibalizma (moguće da je samo ritualni), ali da ti klanovi žive daleko u planinama jer žele ostati izolirani. Također predavaču su objasnili da je među ljudima vrlo raširena krvna osveta. Dakle ako tko ošteti (ubojstvom, silovanjem, ozljedom itd.) pripadnika drugog klana, onda taj drugi klan može tražiti odštetu, koja je obično plaćanje vrlo visokog iznosa, koji krivčev klan rijetko želi platiti. Dok se slučaj među klanovima ne riješi, članovi oštećenog klana vjerojatno će pokušati ubiti onoga tko je počinio zločin, ali žrtvom može postati i bilo tko iz krivčeva klana ako se krivca ne može ubiti. U većini slučajeva rješenje je kompromisno, tako da se dogovori plaćanje nekoga manjeg iznosa.

Predavač Krunoslav Brčić-Kostić stekao je pozitivan dojam o Papuancima koje je upoznao. Rekao je da su ga kao stranca prihvatili i da nisu ograničeni razmišljanjem o novcu (treba naglasiti da i tamo, naravno, ima bogatih ljudi) te da djeluju kao sretni ljudi koji se vesele „malim stvarima“. Posjetiti Papuu Novu Gvineju zanimljivo je iskustvo te tu državu posebno obogaćuju običaji, tj. kultura različitih plemena koja i dalje ostaje sačuvana.

Bruno Šagi

Prikaz WWNA

Od 27. do 30. listopada ove godine nekolicina studenata s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju imala je privilegiju sudjelovati na WWNA–u, međunarodnoj antropološkoj konferenciji u središtu koje su ove godine bila istraživanja različitih oblika izolacije, što nam je pružilo poticajnu i obogaćujuću platformu za učenje i intelektualnu razmjenu. Koncept izolacije, koji je sam po sebi izuzetno višeslojan i kompleksan, sveobuhvatno je rastumačen raznovrsnim izlaganjima i raspravama koje su se odvile na konferenciji. Raznolikost obrađenih tema, od kulturnih i povijesnih dimenzija izolacije do njezinih suvremenih društvenih implikacija, vrlo je živopisno iskazala interdisciplinarnu prirodu antropologije i njezinu relevantnost u pokušavanju odgovaranja na složena društvena pitanja. Interaktivne radionice i dodatni sadržaju poticali su osjećaj zajedništva među sudionicima s kojima sam osobno sudjelovao u vrlo, za mene, značajnim diskusijama. Samim time mogu reći da je umrežavanje na konferenciji pružilo izuzetnu platformu za razmjenu ideja i stvaranja vrijednih veza. Sveukupno gledano, konferencija nam je ponudila vrlo lijepu kombinaciju akademske ozbiljnosti i ugodne atmosfere. Konferenciju sam napustio s velikom količinom novih znanja i perspektiva koje će nedvojbeno imati utjecaj na moj budući rad u antropologiji.

Andrej Galjar

FOTOGALERIJA

2022.

Prikaz knjige Gdje živi tvornica? Etnografija postindustrijskog grada, autorica Sanje Potkonjak i Tee Škokić

Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 2022, 307 str.

Knjiga Gdje živi tvornica? Etnografija postindustrijskog grada proizašla je iz znanstvenoistraživačkog projekta Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj koji je trajao od 2017. do 2021. godine, ali je istraživački, terenski rad u Sisku autoricama bio znatno duži, što se vidi po njihovoj upućenosti u društvene probleme Siska. Knjiga je sastavljena od osam tematskih poglavlja s potpoglavljima u kojima se prikazuje vremenska i prostorna prisutnost diskursa industrije i Željezare, glavnog ekonomskog i kulturnog pogona, u svojoj punini od osobnih iskustava, umjetničkih izričaja, institucionalne intervencije i ustanova do slučajnog aktivizma pojedinaca. Intervjuiranjem različitih aktera koji su na drugačije načine povezani sa Siskom dobiva se uvid u reperkusije političke tranzicije koja je utjecala na društvenu i ekonomsku sferu zajednice. U samom uvodu antropologinje Škokić i Potkonjak zorno prikazuju dvojnu ulogu koju ne može izbjeći nijedan antropolog na terenu, a to je uloga znanstvenika i kazivača, odnosno prijatelja/bliske osobe koja se iznova ustanovljuje svakim susretom i čini svojevrsnu barijeru u istraživanju. Osim njihove profesionalne i privatne povezanosti s gradom istraživanju Siska doprinijela je etnografija hodanja i vožnje gradom kojom su nastojale dublje upoznati i upiti grad.

Ova monografija Siska postindustrijska je etnografija preostalih, onih koji nakon svega ipak nisu odustali od Siska i koji ga, svatko na svoj način, pokušavaju izdići iz letargije i dati mu smisao, identitet, svrhu, a ujedno i samima sebi. Sisak je postindustrijski, prema mnogima posrnuli grad čiji stanovnici još uvijek pitoreskno pamte zlatno doba grada. Međutim autorice istraživanju dinamike grada, transformacije rada i grada, sljubljenosti grada i rada te identiteta grada i građana pristupaju holistički, sveobuhvatno, pri čemu su imale puno uspjeha. U ovoj je knjizi jasno dočarana praznina koju je za sobom ostavio raspad industrije, nekadašnji prosperitetni kraj sada je shvaćen kroz prizmu krajolika gubitka, otpadnog prostora, prostora u kojemu je pogodno samo gospodarenje kemijskim otpadom. Željezara Sisak bila je i još uvijek je identitet grada Siska koji je zajedno s drugim tvornicama hranio grad u figurativnom i doslovnom značenju pružajući mu financijsku sigurnost i opće zadovoljstvo. Propast majke Željezare očigledna je i u propadanju industrijskog radničkog naselja Caprag. Drastična promjena iz jednog političkog i ideološkog sustava u drugi, socijalističkog u kapitalistički, za radnike Željezare označila je život u kojemu se ne uspijevaju prilagoditi kapitalizmu i nadživjeti velebnu prošlost. Prilikom prikazivanja tog procesa, postsocijalističkog i postindustrijskog vremena, Potkonjak i Škokić vično su izbjegle viktimizaciju radnika koristeći koncept višestrukih temporalnosti pomoću kojega su obuhvatile kazivanja i realnosti svojih sugovornika u njihovoj divergentnosti, u njihovoj dvostrukoj slici (Potkonjak i Škokić 2022: 81-93).

Autorice su iscrtale niz poteškoća i problema s kojima se susreću sadašnji stanovnici Siska. Nestanak simbola grada ostavio je za sobom nesigurnost građana u budućnost, nezaposlenost, emigraciju, ogorčenost i nemoć. Lokalni umjetnici političkim, aktivističkim i umjetničkim intervencijama na različite načine pokušavaju izvući Sisak iz zaborava te spriječiti njegovo daljnje urušavanje. Pri tome bilježe prošlo i sadašnje stanje grada i građana, ali na posve drugačije načine. Estetizacija i slavljenje industrijske prošlosti koja nije bila tako slavna (povijest zagađenja i klasne nejednakosti) ogleda se, osim u kazivanjima bivših radnika tvornice, u muzealiziranom krajoliku industrijske baštine u kojemu se nerijetko očituje profesionalno nekritičko sagledavanje prošlosti. Unatoč tome što je institucionalna aktivnost (rad kustosa, konzervatora, povjesničara) iznimno važna, dubinska analiza neformalnog, aktivističkog i nekomercijalnog pogleda na industrijsku baštinu pruža novi, svježi pogled na Sisak. Razvidno je da tvornica živi u ruinama, u ljudima i njihovim sjećanjima, time dajući umjetnički poticaj za konceptualiziranje tranzicijskih ruina u umjetničke svrhe.

Premda je naglasak knjige bio na klonulosti stanovništva, nekolicina nije odustala od građenja budućnosti u Sisku i upravo kada se činilo da je napredak moguć, dogodila se prirodna katastrofa – banijski potres. No autorice svoj rad rezoniraju konstatacijom da bi potres mogao biti viđen kao novi početak, vidljivo je uvjerenje da usprkos svemu Sisak i Siščani mogu odolijevati prirodnim i političkim izazovima.

Ivana Budimir